Foto: PU bjelovarsko-bil.
To maglovito, hladno jutro, na današnji dan prije 10 godina, uzelo nam je dvojicu kolega, prijatelja. Tog jutra zauvijek su nas napustili naši neprežaljeni Damir Ileković-Ile i Zlatko Horvat-Zlajo. Krenuvši na svoj radni zadatak, nisu ni slutili da su krenuli na put bez povratka. Da se više nikada neće vratiti u zagrljaje svojih obitelji, svojih voljenih i svojim kolegama, prijateljima koji se danas s posebnim pijetetom sjećaju dvojice posebnih, plemenitih ljudi.
Zlatko i Damire, prolaze dani, mjeseci, godine. Sjećanja na vas i vaša djela ne blijede, jer ostavili ste duboki i neizbrisiv trag u našim srcima. Vas nema među nama, ali ostaju nam uspomene na zajednički rad, na druženja, priče i šale, ostaju nam uspomene na dobre i plemenite duše, velika srca, a još većih prijatelja i radnih kolega. Okrutna sudbina uzela je sve vaše planove, sva nadanja, toplinu i ljubav koju ste nesebično pružali svojim obiteljima i nama koji vas se s radošću sjećamo. Ostali su nedosanjani snovi i nada u ponovni susret tamo negdje iznad zvijezda.
Vas nema među nama, ali ta snaga prijateljstva i vaše prisutnosti besmrtni su za sve nas koji se sjećamo s tugom i ljubavlju u srcima.
Počivajte mirno, prijatelji naši, bila vam laka hrvatska zemlja koju ste voljeli više od života.
Zauvijek u srcu i mislima!
"Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita - u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!"
Dobriša Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika