Prisjetimo se svi zajedno tog tragičnog događaja koji je duboko u svijesti hrvatskog naroda ostao zabilježen kao „Krvavi Uskrs 1991.“…
FOTO: MUP RH
Nakon višestranačkih izbora 1990. godine i uspostave nove demokratske vlasti u RH, dio stanovništva srpske nacionalnosti, nije htio prihvatiti takvu promjenu. Svoje nezadovoljstvo nisu iskazivali kroz legalne institucije, nego su nasilno, „balvan revolucijom“ započeli rušenje demokratski izabrane vlasti s ciljem stvaranja svoje "SAO Krajine" kao dijela „Velike Srbije“.
28. ožujka 1991. godine pripadnici „milicije SAO Krajine“ iz Knina zauzeli su područje NP Plitvička jezera i blokirali državnu cestu D-1, tada glavnu prometnicu između sjevera i juga Hrvatske.
Nakon što su srpski ekstremisti, odbili zahtjev Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske da se povuku, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, 30. ožujka 1991. godine donio je odluku o provedbi akcije „Plitvice“.
Iste večeri, nešto prije ponoći, prva specijalna postrojba Ministarstva unutarnjih poslova, Antiteroristička jedinica Lučko, zauzela je Koranski most na kojem su se već vijorile zastave SAO Krajine i Jugoslavije.
U ranim jutarnjim satima, 31. ožujka pripadnici Jedinice za posebne namjene Rakitje spajaju se sa pripadnicima Antiterorističke jedinice Lučko i hrabro nastavljaju glavnom prometnicom prema hotelu Jezero. Na pomoćnom pravcu, kako bi se dodatno osigurala uspješnost akcije, borbeno djeluju pripadnici Jedinice za posebne namjene Kumrovec.
Na glavnom pravcu djelovanja, nedaleko od plitvičkih hotela, pripadnici paravojnih formacija tzv. „SAO Krajine“, teroristi su na kolonu vozila s hrvatskim redarstvenicima iz zasjede, iz obližnje šume, otvorili žestoku pucnjavu iz dugog automatskog naoružanja, te su ispalili i tromblonsku minu koja je pogodila autobus pun hrvatskih redarstvenika, no na sreću mina nije eksplodirala.
Pod terorističkim rafalima, naši hrvatski policajci iskočili su iz autobusa i otvorili paljbu. To hladno jutro, po gustoj magli i dubokom snijegu pružali su naši redarstvenici otpor, a najistureniji među njima, tada 22-godišnji Josip Jović pogođen je iz ove ovdje pošte, u nezaštićeni dio tijela.
Iako su vozilo hitne pomoći i sanitetski helikopter stigli u trenu, Josip nije uspio preživjeti do bolnice, tog Uskršnjeg jutra, prije 28 godina, Josipovo srce prestalo je kucati.
Osjećajući neopisivu tugu i neizrecivu bol zbog herojskog stradavanja našeg Josipa i svih kolega koji su položili svoje živote na oltar Domovine, istovremeno osjećamo i ponos zbog njihove hrabrosti i ljubavi prema Domovini, jer su doprinijeli ostvarenju stoljetnog sna hrvatskog naroda za vlastitom državom.
Pisane vijesti |
Obilježavanje godišnjica
