Dnevnik policajaca s Hatija

Potres na Haitiju

Utorak, 12. siječnja 2010.

Civil Simon, koji radi za tvrtku ESKO što opskrbljuje UN s hranom, imao je prometnu nesreću na radnom mjestu (prikliještio ga je viličar) te mu je hitno bila potrebna krv za transfuziju. Kako smo s njim bili prijatelji jer je radio s troje hrvatskih državljana (Mirom, Krunom i Sašom), Igor i ja krenuli smo u bolnicu koja se nalazi u središtu grada da damo krv.

Potres nas je tako zatekao na cesti, u vozilu kojim je upravljao Simonov prijatelj s posla.
Osjetili smo odjednom kako se vozilo čudno ponaša, ali nismo znali što se događa. Netko je uzviknuo: „Hurricane!“ (Uragan). Iskočili smo iz vozila… Oko nas je sve bilo puno prašine. I onda smo shvatili: nije uragan već - potres! A prašina oko nas podigla se zbog srušenih kuća!

Nakon nekoliko pokušaja da se s vozilom izvučemo iz nastale gužve, shvatili smo da je to nemoguće te smo Igor i ja odlučili krenuti prema našoj kući pješice. Vraćajući se vidjeli smo niz najupečatljivijih prizora. Nikad ih nećemo zaboraviti!
Cesta je bila zakrčena vozilima, oko nas svuda prašina, ljudi panično trče cestom i pokušavaju zvati mobitelom koji ne radi... Drugi u naručju nose djecu ili ranjene koji su se uspjeli izvući iz srušenih kuća... Naš je povratak trajao oko sat i pol: provlačili smo se ispod srušenih stabala, ispod strujnih žica koje vjerojatno nisu bile pod naponom, ali nismo željeli riskirati. Cijelim putem gomila ljudi je histerizirala, većina je zazivala Boga ili Bogu zahvaljivala ... Kako smo se približavali našoj kući na brdu, počeli smo razmišljati što je s njom i sa svim našim stvarima. Na sreću, sve je bilo u redu. Čim smo stigli uzeli smo potrebnu opremu te se krenuli javiti u zapovjedništvo, koje nismo mogli kontaktirati mobitelom.

Po dolasku smo shvatili da su obje zgrade zapovjedništva srušene do temelja. Hotel „Christopher“, u kojem su bili uredi UN-a, bio je potpuno srušen te je par dobrovoljaca (a među njima i mi) pokušalo pomoći nekim preživjelim osobama koliko god je to bilo moguće bez opreme. Noć smo proveli ispred zgrade srušenog zapovjedništva. Pred jutro smo vozilima evakuirali sve civile, a zatim nas, do drugog objekta UN-a: Logbase.

Srijeda, 13. siječnja 2010.

Dolaskom do Logbase svatko od nas javio se u svoju jedinicu, gdje su svi bili zaokupljeni prebrojavanjem ljudi. Htjeli smo utvrditi koliki su gubici, koliko je UN osoblja poginulo, što u tom trenutku nije bio nimalo lak zadatak. Nakon što se utvrdilo prvo stanje, oformili smo tim od četiri čovjeka: Biljana Lazarević i Goran Panović iz Srbije te Igor Kruljac i Tihomir Svatoš iz Hrvatske. Naš zadatak bio je otići do Hotela „Caribe“ gdje su prebivali neki pripadnici UN osoblja te utvrditi stanje. Do hotela je moguće doći s tri strane, ali to nije bio nimalo lak zadatak. Tek iz trećeg pokušaja uspjeli smo se probiti kroz zakrčene prometnice do hotela.

Hotel nije bio srušen, no dio je zgrade s apartmanima bio porušen. U hotelu je boravio pripadnik UN-a sa suprugom i djetetom (koji su srećom preživjeli), zatim pripadnik UN-a kojemu su u potresu poginuli i žena i dijete, ali otišao je tražiti pomoć, te pripadnica UN kojoj su poginuli i muž i dvoje djece, a treće dijete bilo je ozlijeđeno te je trebalo medicinsku pomoć.

Radnici hotela tražili su tijela u srušenom apartmanu pa nas je supruga zamolila da pričekamo s evakuacijom dok ne vidi tijelo supruga i djece. Nikad u životu nisam vidio tako čvrstu osobu! Nakon što su izvadili tijelo supruga evakuirali smo je u Logbase gdje je djetetu pružena medicinska pomoć, a nakon toga je navodno prebačena s Haitia zajedno s djetetom.

Nakon što se spustio mrak, završili smo za taj dan pa smo se uputili kući, gdje smo proveli noć.

Četvrtak, 14. siječnja 2010.

Rano ujutro stigli smo u Logbase. Još uvijek se ne znaju pravi razmjeri potresa pa čak ni koliko UN ima žrtava. Preživjeli se traže tako da svaki kontingent traži svoje preživjele ljude. Telefonske linije ne rade, a internet radi povremeno. Informacije se prenose medu ljudima (tko je poginuo...) - ali ništa nije sigurno. Traženje preživjelih obavlja se prvenstveno na objektu zapovjedništva UN-a i Hotelu „Montana“ koji je bio najveći i najljepši hotel u Port au Prince, a srušen je također do temelja.

Petak, 15. siječnja 2010.

Sa spasilačkom ekipom iz Meksika odlazimo do Univerziteta ST Gerard. Prvi put prolazimo središtem grada uz Nacionalnu palaču, koja je također srušena. Ovaj dio grada je najteže pogođen potresom. U ponekim ulicama skoro su sve kuće porušene! Probijamo se do univerziteta ulicama koje je lokalno stanovništvo djelomično očistilo. Univerzitet je bio zgrada s pet katova, a sad je u razini zemlje. Spasilačke ekipe rade svoj posao, a mi ih osiguravamo.

Zrakom se širi smrad leševa… Neprestano su velike vrućine. Psi su nanjušili jednu osobu koja je potom spašena. Smračilo se - vraćamo se u bazu.

Subota, 16. siječnja 2010.

Ponovo smo sa spasilačkom ekipom iz Meksika kod univerziteta ST Gerard. Radovi napreduju sporo… Smrad leševa sve je snažniji. Između predzadnjeg i zadnjeg kata nalazi se leš koji nije moguće izvući, a viri mu glava i ruka. Ljudi znatiželjno zastaju - kao da nemaju svojih briga… Smračilo se te se vraćamo u bazu.

Nedjelja, 17. siječnja 2010.

Ponedjeljak, 18. siječnja 2010.

Kako počinju pristizati cestom vozila s hranom i lijekovima naš zadatak sljedećih dana će biti pratnja konvoja od granice s Dominikanskom Republikom do Zračne luke Port au Prince te krećemo na zadatak.

Uz cestu se nalaze leševi, a ulice i kuće se pomalo raščišćavanju. Štete su ogromne! Kako smo stalno u pokretu, čuli smo neke informacije o poginulima pripadnicima UN-a od svojih kolega.

Prije polaska ujutro, ako su internet i telefonske linije ispravne, uspijemo se čuti samo sa svojim obiteljima i sa ravnateljem Uprave za europske integracije i međunarodne odnose Filipom Dragovićem te načelnikom Odjela za mirovne misije Goranom Jurićem s kojima smo u stalnom kontaktu i koji su nas i naše obitelji prvi kontaktirali. Dolaskom mraka naš radni dan završava pa se vraćamo u bazu. Najdraža pomisao na kraju radnog dana za obojicu je: sretni smo što imamo čitav apartman, spavamo u krevetu i tuširamo se!