„Moj prijatelju mene više nema….“
To maglovito, hladno jutro, na današnji dan prije 10 godina, uzelo nam je dvojicu kolega, prijatelja. Tog jutra zauvijek su nas napustili naši neprežaljeni Damir Ileković-Ile i Zlatko Horvat-Zlajo.
Foto: PU bjelovarsko-bil.
To maglovito, hladno jutro, na današnji dan prije 10 godina, uzelo nam je dvojicu kolega, prijatelja. Tog jutra zauvijek su nas napustili naši neprežaljeni Damir Ileković-Ile i Zlatko Horvat-Zlajo. Krenuvši na svoj radni zadatak, nisu ni slutili da su krenuli na put bez povratka. Da se više nikada neće vratiti u zagrljaje svojih obitelji, svojih voljenih i svojim kolegama, prijateljima koji se danas s posebnim pijetetom sjećaju dvojice posebnih, plemenitih ljudi.
Zlatko i Damire, prolaze dani, mjeseci, godine. Sjećanja na vas i vaša djela ne blijede, jer ostavili ste duboki i neizbrisiv trag u našim srcima. Vas nema među nama, ali ostaju nam uspomene na zajednički rad, na druženja, priče i šale, ostaju nam uspomene na dobre i plemenite duše, velika srca, a još većih prijatelja i radnih kolega. Okrutna sudbina uzela je sve vaše planove, sva nadanja, toplinu i ljubav koju ste nesebično pružali svojim obiteljima i nama koji vas se s radošću sjećamo. Ostali su nedosanjani snovi i nada u ponovni susret tamo negdje iznad zvijezda.
Vas nema među nama, ali ta snaga prijateljstva i vaše prisutnosti besmrtni su za sve nas koji se sjećamo s tugom i ljubavlju u srcima.
Počivajte mirno, prijatelji naši, bila vam laka hrvatska zemlja koju ste voljeli više od života.
Zauvijek u srcu i mislima!
"Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita - u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!"
Dobriša Cesarić: Pjesma mrtvog pjesnika